Kako je vrijeme prolazilo, uporno su me savjetovali da nastavim dalje, sam, bez nje. Tvrdili su da je gotovo, kako budućnosti za nas nema i nikada neće biti. Iskorištavali su svaki trenutak da mi pune glavu raznoraznim besmislicama, ali su i te kako smetnuli da je moje srce već odavno ispunjeno ljubavlju i vjernošću. A kada je čovjekovo srce puno, onda kraj ne postoji. I nebu je dovoljno jedno sunce, i zemlji je dosta jedan zrak, kažem – i meni je dovoljna moja Sanja. Ako će nas smrt razdvojiti, ja to ne mogu spriječiti, u Božije se čovjek ne smije i ne može miješati. Mada, što se tiče ljudi, njima nisam dužan ništa. Dužan sam jedino Sanji, da je volim dokle god sam živ. Ili malo duže od toga.
Ti si budala, daješ prsten polumrtvoj ženi. – dobacio je Jakob iz ugla kafane, gaseći posljednju cigaretu koju je imao.
Nikad u životu nisam osjećao veći bijes, nego u tom trenutku. Poželio sam da skočim ispred njega i unesem mu se u lice, kao lav kada brani svoju krv, svoju najveću ranu. Ipak, suzdržao sam se.
Zašto misliš da je polumrtva? – odgovorih blagim tonom.
– Jesi li slijep, ona leži na postelji i samo je pitanje vremena kada će otići.
– Gdje će otići?
– Na drugi svijet, sa tog mjesta se više ne vraćaju.
Tek tada sam shvatio koliko su ljudi površni i da uvijek misle kako imaju samo ono što je opipljivo, blizu, što mogu držati za ruku. Koliko god se trudili, oni ne mogu spoznati da je najposebnije ono čemu se nadaš, makar to nikad ne doživio ili dočekao. Jakobe, ja nju neću pustiti. – prerezao sam ga pogledom
(Image taken from pixabay)
Published by