10. KAKO JE SANJA?

Jakoba sam ostavio ispred ulaza gdje je privremeno stanovao kao podstanar i produžio dalje do svoje kuće. Nakratko sam prilegao na starom kauaču, svjestan da ne smijem dugo ostati u tom položaju, ne bih sebi oprostio da ne odem u posjetu i ublažim joj zastupljenu monotonost. Ponijet ću joj svega pomalo, neka se nađe, mozak mi je suludo vrtio slike ukrug, poput pokvarene trake, u strahu da neću nešto zaboraviti. A i kada bih zaboravio, ona se ne bi naljutila, bilo joj je važno samo da dođem, da me vidi. Sreća je vidjeti svoju sreću.

Komšija, dobar dan, kako je Sanja? – obratila mi se Alma, žena vitkog stasa i burnih događaja koji se kroz historiju nižu za njenu porodicu.

O njoj su kružile razne priče, muž joj je poginuo u ratu, ostala je sama sa troje djece i komšiluk ju je nerijetko ljagao, govoreći kako je nečasna i niskomoralna. Nisam se uvlačio u te nezasnovane tračeve, zapravo, nije me nitizanimalo. Ljudi kao ljudi, njima ništa ne valja. Obično upiru prstomna tuđe prljavštine, dok plivaju u blatu do guše. Kakva god da je, to je njen izbor. Za krivična djela kažnjava sudija, za nedjela Bog, a sitni umovi su tu da osuđuju.

Dobar dan, komšinice, ide nabolje. Doktori kažu da se oporavlja. – odgovorio sam, ležerno, koračajući niz svježe pokošeno dvorište.

– Hvala dragom Bogu, baš sam se brinula.

– Na nama je da se borimo, toliko bar možemo. I moramo.

– Moramo, nego šta. Jesi li to pošao do nje?

– Jesam.

– Molim te, pozdravi je, ako ti nije problem.

– Vrlo rado! Sigurno će se obradovati.

(Image taken from unsplash)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *