14. OVO JE MOJA BOL

Spustila se tmina nad grad. Trčao sam prema autu dok su bijesne kapljice pljuštale od tlo. Kiša je padala kao iz kabla, a naizgled stari čovjek sa tužnim očima stajao je nasred ulice – mokar do gole kože. Držao je cvijeće u ruci. Predivan veliki buket crvenih ruža. Kao da je nekoga čekao, ali mu se ipak nije nadao.

Izvinite, čekate nekoga? – polako sam prišao i upitao ga.

– Nikoga više.

– Zašto onda držite to cvijeće?

– Nije to cvijeće, ovo je sinko moja bol. Ona je umrla i nikada joj nisam dao poklon. Stalno sam se ustručavao, tražio razloge i opravdanja. Govorio sebi da ima vremena. Sada, kada nje više nema, shvatio sam da sam zakasnio. Svaki dan stojim ovdje i kažnjavam samoga sebe.

– Zašto?

– Jer je volim, iako je nema.

Nakon razgovora sa tim starcem, shvatio sam da je vrijeme poremećena stvar. I da čovjek uvijek, bez obzira na okolnosti, gubi ono što voli.

(Image taken from pixabay)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *