16. TELEFON SPASA

Ja nisam htio da ostanem bez Sanje, zato sam uzeo telefon u ruke.

– Gdje si, Jakobe? Možeš li nakratko svratiti do mene? – čim se javio, pitao sam ga iz cuga.

– Na poslu sam. Probat ću se iskrasti poslije, važno je?

– Važnije od ičega.

– O čemu se radi? Kaži mi čovječe!

– Požuri! Razgovarat ćemo.

Jakob je došao brzo, za par minuta i to je ono što sam cijenio kod njega. Tačnost. Odanost. Često sam ponavljao sljedeću mudrost, zasnovanu na prethodnim isksutvima. Sreća se ne krije u sklapanju milion površnih prijateljstava. Sreća je imati onogjednog, pravog prijatelja, koji te neće izdati ni za milion godina.

Radilo se o lekciji koju nisam smio smetnuti sa uma.

Kada je Jakob čuo za moje planove, učinilo mi se da će pasti u duboki trans istog časa.

– Jesi li ti normalan, želiš pozajmiti novac od najokrutnijeg mafijaša u gradu? Sa njim nema šale. Napraviš li malu grešku, završit ćeš ili sa metkom u čelu ili nožem preko vrata.

– Da, želim!

– Ako mu ne vratiš na vrijeme, ubit će te. Jesi li svjestan toga?

– Boli me briga.

– Ne, ti stvarno nisi pri sebi. Ti si lud, lud načisto!

– Hoćeš li mi pomoći ili da idem sam?

Donosiš pogrešne odluke, ja, ja, ja. – zamucao je, hvatajući se za glavu.

– Da ili ne, Jakobe? Jednostavno je.

– Sigurno postoji i drugi način da se to riješi, hajde da razmislimo opet.

– Način postoji, ali ne i vrijeme. Ovo moramo napraviti već sutra.

– Dobro! U redu! Neka nam je Bog na pomoći.

(Image taken from unsplash)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *