7. DA OSTARIMO POD ISTIM KROVOM

Konačno dođosmo na ciljnu destinaciju. Morao sam sporije voziti, starudija bi me izdala, odavno je planiram prodati i nikako da stignem. Kao da je sve stalo otkad se goropadna muka nadvila iznad mene i mog pravednog razuma. Ali šta je uopšte ta pravda? Imišljotina, eto šta je. Ovdje jedino Bog daje, svi drugi uzimaju.

Dok sam razjareno gledao okolo, vjerujući da će se Jakob brzo vratiti, million sićušnih mravi strujalo je preko mojih leđa. Toliko sam imao i briga, million. Sigurno od nervoze. Čekanja su noćna mora, osim kada iščekuješ ostvarenje velikih snova. Onda su još još veći košmar. Svejedno. Većinom se isplate. Pogotovo kada uložiš dostojanstvenu ljubav i sve začiniš eksplicitnom strpljivošću.

Bato, bato, imaš li malo novca da kupim djeci da jedu. Gladni smo. – prekinu me u razmišljanju tamnoputa Romkinja, zavijena crnom maramom i očima kao ugalj.

Ruke su joj bile prljave, a u glasu se primijetila ponizna bojaznost. Tobože bojaznost, od čega? Sudbina mi se smije, život crkava od smijeha, ti se ženo plašiš.

A gdje su ti djeca? – znatiželja mi proradila.

– Tu, sa druge strane ulice, traže pomoć.

– Je li teško?

– Teško je, mnogo teško. Jedva sastavljamo kraj sa krajem.

Djecu joj nisam vidio, ali sam povjerovao. Nije sramota biti naivan, sramota je biti bezosjećajan kada si čovjeku najpotrebniji. Tim putem sam se vodio po cijenu dolaska na prosjčki štap. Šta god ljudi izumili, napravili iz ničega, nikada neće moći pronaći štake za poganu dušu. Jednom emotivni invalid, zauvijek emotivni invalid.

Mora da je mnogo gadno kada šepaš, uspravno, naizgled normalno hodajući. Fizički, odlično si. Psihički, solidno si. Duševno, dva metra ispod zemlje.

Hajde, evo ti. – uzviknuh, vadeći iz džepa svu siću koja je sačinjavala sumu od nekoliko žutih kovanica.

– Hvala, bato, živ bio. Dabogda se oženio.

– Da se oženim?

– I da ostarite pod istim krovom.

(Image taken from unsplash)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *