18. ŽIVJET ĆEŠ, obećavam ti

Na prvi pogled, Radoje je bio elegantan gospodin u poodmaklim četrdesetim godinama. Zaglađena kosa, crno odijelo, sijeda brada i blagi kez. Čovjek bi pretpostavio da je neki umjenik, političar, a ne mafijaš, strah i strepet uzavrelih ulica. Pored njega su stojala trojica krupnijih muškaraca, ozbiljno nastrojenih. Planina bi im pozavidjela na pozamašnoj građi.

Uđite, momci, osjećajte se kao kod svoje kuće. – viknuo je razdragano, izenađujuće gostoprimljivo.

– Mi smo došli zbog pozajmice.

– Zna Radoje, sve zna. Da li znate i vi?

Zbunjeno sam pogledao Jakoba, a potom smo obojica slegnuli ramenima.

Igra! Jeste li upoznati sa igrom? – nastavio je.

– Ne baš toliko. Nismo se ranije susretali sa sličnom situacijom.

– Nema veze, slušajte. Novac ćete dobiti. Pozajmit ću vam. Vraćanje ide u tri rate, svaka u razmaku po mjesec dana. Kamta iznosi duplo na posuđenu sumu. I da, najvažnije od svega, dobro zapamtite, mrzim kašnjenja. Pomolite se da ne dođe do toga. Ko god je zakasnio, danas mu nešto fali. Uglavnom život.

– Shvatamo! Možemo li odmah preći na isplatu?

– Vidi ti njih, jesu nestrpljivi. A sigurni? Jeste li sigurni?

– Nikad sigurniji! Inače ne bismo bili ovdje.

Dobro. Sada ćeš da potpišeš – izvadio je iz radnog stola omanju knjižicu, kao spisak dužnika, gledajući me ravno u oči.

Imao sam osjećaj da potpisujem sebi smrtnu presudu. Nema šanse da mu vratim. Nije da neću, daleko bilo, već namam. Mogao sam samo maštati o tolikom novcu. Ali jedna stvar me pokrenula, Sanja će da živi. Zar je išta više bitno? Zgrabio sam olovku kao slamku spasa i napravio par poteza ostavljajući plavi trag na unaprijed pripremljenom papiru. Ne čitajući šta je pisalo. Moglo je pisati i da mu poklanjam svu imovinu koju posjedujem, da mu ostavljam u amanet i stečeno, i zarađeno, i vijekovima skupljano – kako god. Sanja će živjeti. To je važno. Za ostalo nisam obaćao pažnju.

(Image taken from pexels)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *