4. ZOV REALNOSTI

Šteta što tada nisam mogao zaustaviti vrijeme, jer zaustavio bih ga bez imalo razmišljanja. Postoje trenuci koji ne smiješ pustiti da iščeznu ili, u najgorem slučaju, izblijede zbog uticaja bijesa. A bio sam ljut na sve i svakoga. Bilo mi je krivo što bespomoćno moram gledati kako nestaje ljubav od koje sam očekivao vječnost.

Vječnost je čudan period. Kažu, nema ni početka ni kraja. Pojavi se slučajno i zarazi te svojom ovisnošću. Obuzme te tolikom mjerom da poslije živiš isključivo zbog jednog bića. Nebitno kako, sasvim nevažno na količinu prisutnog ludila.

I tako, dok sam se bezvoljno valjao po prilično neudobnom krevetu, uslijedila je gromoglasana buka spolja.

– Diži se, Alene, ustaj – probudio me Jakob mahnito kucajući na ulazna vrata.

– Koliko je sati?

– Već je podne, jesi li zaboravio šta si obećao?

– Ne, naravno da nisam. Samo da se umijem i idemo.

Obećao sam Jakobu da ću ga danas odvesti u susjedni grad. Trebalo je da upozna crnokosu djevojku sa kojom se dopisivao već par sedmica. Na njegovom licu se mogla primijetiti ogromna zaljubljenost, ali i doza stidljivost pred prvi susret. Iskreno, nisam ga ranije gledao takvog. Jakob je uvijek bio hladnokrvan, čust, odvažan u svojim namjerama, konstantno spreman na borbu kako bi naposljetku ispao u pravu.

– Šta je, Jakobe, i tebe uhvatila ljubav? – Dobacio sam kroz smješak dok smo se vozili u autu.

– Ma kakvi, idem iz dosade.

– Ko još iz dosade prelazi kilometre, hajde priznaj da ti je stalo.

– Pusti me i vozi.

(Image taken from pixabay)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *