Možda zvuči besmisleno, ali nije daleko od istine. Kada se navikneš na čovjeka, budi spreman da se navikneš i na ranu koju će ti napraviti. Tu ranu možeš prihvatiti ili odbaciti, možeš je sakriti ili pokazati, ponosno se hvaliti sa njom ili je sumanuto zataškati ispod tepiha. Sve možeš, jedno ni u šali. Da zaboraviš koliko je nekada bilo želje, tamo gdje sada samo peče.
Evo, doktorica će vas ispratiti do vrata, svakako ide napolje pripaliti cigaretu. – upozorio me bradati portir, daveći se sendvičem.
Prijatno. – uzvratih mu neprijatnim tonom u glasu.
– Praviš se pretjerano pametan, bolje ti je pojedi nešto.
– Nisam gladan hljeba. Gladan sam ljubavi.
– Zato imaš prazan stomak.
– A vi praznu dušu!
Nehotično sam bio grub prema njemu, mada zasigurno sam imao pravo na to. Čovjek ima pravo i na nepravdu kada voli. Uostalom, tako
moraš. Pomjeri granice, skini joj
zvijezde, započni
rat zbog nje, sravni
planine, zaboravi na sramotu,
natjačaj tišinu u kojoj
vrišti. Ili idi. Pusti.
Ne zaslužuješ je.
Doktorica me dopratila do izlaza, smješkajući se, zloćudno, kao da me vodi na optuženičku stolicu. Čak i da sam to umislio, da se smješkala iz pristojnosti, opet bih imao isti stav prema njima te večeri.
Izvinite, kako je vaše ime? – odmahnula je glavom u mom pravcu, vadeći crveni upaljač iz džepa.
– Alen, zašto pitate?
– Onako. Dođi sutra, Alene. Posjete su od dvanaest do tri.
– Nadao sam se da ćete me pustiti i sada.
– Takva su pravila.
Kršio sam i veća od njih. – okončali smo dijalog sa dozom bespotrebne ironije.
(Image taken from pixabay)
Published by