Kada sve saberem i oduzmem, nikada nisam ni volio doktore. Neka mi oproste, ali nisam. Uvijek sam se bojao igala, skalpela, onih njihovih bijelih mantila i hladnih pogleda. Zapravo, nisam ih ni mrzio, jednostavno, bježao sam od njih. Mene je boljelo nešto drugo. Kažu da za to nema lijeka, osim ako nisi dovoljno jak da se izboriš sa vlastitom bolešću. Da na neki način pružaš joj otpor i koliko-toliko spriječiš prijevremenu smrt. Malo je čudno kada imaš dvadeset i kusur godina, a već si ranjen. Doduše ne krvariš, kada te gledaju sa strane steknu utisak da si sasvim u redu. Štaviše, smiješ se, raduješ, uklapaš u sredinu kao sasvim normalan. Eh, kad bi neko zavirio ispod moje kože. Ma samo na minut, ne treba duže. Za samo jednu minutu shvatio bi koliko je u meni gradova srušeno. Kako kuca ovo moje srce, poput tempirane bombe i čeka da bude spašeno.
Odgovorno tvrdim da svaki čovjek potajno teži ka tome da bude spašen, prije svega od sebe, a potom i od drugih. Ljudi su komplikovani, sami sebe ukopaju, zatvore u kavez bez vrata, zazidaju sve moguće prilaze i nezainteresovano čekaju. Sanjaju o tome da im neko priđe, zaobiđe dobro postavljene zamke te, bez ikakvog konkretnog razloga, zagrli ih što jače. Zagrljaj služi da ozdraviš. Nažalost, toga se sjetimo kasno, kada nam postane svejedno.
U drugu ruku, nezainteresovanost je mnogo opasnija nego što smo u stanju prvobitno pretpostaviti. Posebno ako dogura do faze pri kojoj gubimo osjećaj za bilo šta oko nas, što nas okružuje. Teško onome ko upadne u taj kolosijek. On vodi pravo u nepovrat. A strašno kida, na najsitnije komade, kada se ne možeš vratiti u razdoblje gdje si donedavno bio istinski sretan.
Kasnije se neprisebno sastavljaš, naravno, badava. Lijepiš napuknute dijelove iako nisi stvar. Krpiš se kao na operacijskom stolu. Paničiš. Urlaš. Grebeš. Niko te ne čuje. Niko te ne vidi. Tada se i raspadneš. Do kraja. I baš tada, tako spljošten, kreneš ispočetka.
(Image taken from unsplash)
Published by