Zamalo ne skrenuh sa pameti, kada sam čuo cifru neophodnu za Sanjino liječenje. Odakle mi? Kako ću? A Moram. Postavio sam se kao njen zaštitnik od samog početka. Znala je da nisam spadao u umišljene bogataše, ali, nasreću, poštene ženesei ne kupujuprljavimnovcem. Sa dobrimženama su drugačija pravila. Uz njih pronađeš smisao čak i kad si okružen ništavilom.
Tog jutra sam imao osjećaj da se čitava planeta srušila na moja oronula pleća i otežala mi već nesnošljivo breme koje nosim. Dno je bilo bliže nego ikada. Milimetri su me dijelili od gušenja u suzama što nikako da isplačem. Kao da sam ih štedio. Čuvao za dan kada ću ispustiti volju za novim, nadolazećim, danima. Samo da je krenula jedna suza, jedna jedina, ne bih stao. Izgubio bih kontrolu. Čovjek izgubi kontrolu kada gubi ono bez čega ne može da živi.
Elem, imao sam dva izbora. Prvi je bio da se zatvorim u sobu, odbijem hranu, odbijem vodu, otjeram prijatelje – umrem. I ništa tim ne bih dobio. Napakostio bih i sebi i njima. Pričalo bi se da sam kukavica koja nije prstom mrdnula za nerijetko pominjanu svetinju, ljubav. Drugi izbor je bio da napravim čudo. Za svoje čudo. Za nju.
Što je i te kako zaslužila.
Nije mi trebalo dugo da se pomirim sa činjenicom kako ću morati moljakati imućnije od sebe, vući ih za rukav, ne bih li izglavio potrebna sredstva za nadolazeće terapije. Jakob je poznavao izvjesnog Radoja, kamatara, zloglasnijeg od đavola iz pakla. Pričalo se da je izlazio u susret svima koji su tražili pomoć, a imao je nekoliko preduslova. Glavni je bio da se igra po njegovim uslovima. Kako kaže, moraš ispuniti. Uzimao je dvaput više nego što pozajmi. Mnogi zu zbog njega ostali i bez kuće i bez budućnosti.
Published by