Imao sam ogromnu želju da joj pošaljem poruku, ništa dugo i opširno, samo da zna kako mi i večeras ne izlazi iz glave, kad jeza ulazi u kosti i mrak vrišti nepodnošljivo nedostajanje.
Iznenada, telefon je zazvonio. Bila je Sanja.
Ti se nikada ne bi sjetio da pozoveš prvi – rekla je brzo, pomalo ljutito, kao da joj je krivo što nisam odreagovao prije nje.
– Nisam htio da te probudim.
– Zar misliš da mogu zaspati ljudi kojima nešto fali?
Prošla me neobična jeza duž čitave kože i bubanj u grudima zalupao je jače. Ne znadoh šta da joj odgovorim pa sam se nježno osmijehnuo, čisto da i ona osjeti koliko je falila meni.
– Jesi li bolje večeras?
– Isto sam.
– Mogu li ti pomoći?
– Možeš, diši sa mnom.
Plašio me taj osjećaj, jer čovjek koji se uvijek osjeća isto je čovjek koji gubi nadu. Draže bi mi bilo da je počela nekontrolisano kukati ili govoriti kako je, ne dao Bog, lošije nego jučer. Navikneš se na bol, navikneš na suze, privikneš na nesreću, poslije život smatraš kaznom. Biti isto je nešto najgore.
Dugo smo razgovarali bezriječjem uz povremeno othukivanje, koje bi nam potvrdilo tek toliko da smo oboje budni i daleko od neophodnog dodira. Ubrzo, Sanja je utonula u san. Dao bih sve da sam je mogao zagrliti tog časa. Ne mislim na formalni, površni zagrljaj. To je posao za emotivne licemjere. Kada ti je do nekoga stalo, onda ga čuvaš, iako ga ništa ne napada. Stisneš ga uz sebe, kao da će pobjeći. Prisloniš ga kao da je dio tvoje sudbonosne sklapalice. Bez te osobe si jadan i iznemogao, sa njom si ponovno rođen.
(Image taken from pexels)
Published by