Opet sam se nasmiješio, mada mi nije bilo do smijeha. Ponekad ranjenu dušu moraš ograditi čeličnom maskom, podići zidove do neba i nazad, opasno je dozvoliti drugim ljudima da namirišu tugu. U suprotnom bivaš izložen glupim pitanjima. Pitat će te i ono što ne možeš izreći, navalit će sa bespotrebnim savjetima kao da su popili svu mudrost ovoga svijeta. Zdravom čovjeku je teško objasniti kako boli duša. Naprosto, on ne zna kako je to kada hoćeš, a nemaš. Kada mijenjaš godinu za jednu sekundu. Za njih je sve izdržljivo i uveliko normalno, tačno da se diviš takvoj plitkoumnoj hrabrosti.
Zato sam i razvukao usne, lakše je nego razvući priču.
Prolazili smo pored mjesta gdje sam proveo skoro polovicu svog djetinjstva. Za razliku od većine vršnjaka, moji stavovi su se ogledali u drugačijim idealima. Lako sam se vezao za ljude, gradove i zabranjene želje. To su paklene želje. Čim ih poželiš, propatiš. I patio sam. Umirao sam. Kajao nikad.
Vidiš, tu sam odrastao. – Usporih brzinu, pokazajući prstom kroz prozor.
– Lijepo je, nema previše galame.
– Moraš doći makar za vikend. Odmorit ćeš se, garantujem ti.
Gomilu uspomena sam vukao iz sada napuštene ulice, koja je nekada vrvila od dječijih manguparija i nestašluka. Možda tako mora. Valjda se sve tiho gasi, kao i ovozemaljski život. Na kraju krajeva i svijeća izgori zato što je vlastiti plamen savlada, i najljepši biser školjka proguta, tako je i nas ubio sopstveni zaborav.
Sjećam se, kuće su bile gusto naseljene, ispunjene raznim tradicijama i običajima. Svugdje si bio dobro došao, bezrazložna napetost u tom periodu nije izbijala iz nametnute svakodnevnice. Barem ne u poremećenom obimu kao danas. Nešto ljude tjera da postanu drukčiji. Oprezniji. Tri puta odmjerimo, jednom siječemo. Sto puta poginemo, a samo jednom živimo.
(Image taken from pixabay)
Published by