Prijatelju, reci mi, da li se ljudi mijenjaju? – Upitao sam Jakoba ozbiljnim tonom, isto da mi budućnost zavisi od njegovog odgovora.
– Kakvo je to pitanje? Pogledaj oko sebe, svi stare, dobijaju bore, gube snagu. Naravno da neizbježni vremeplov čini svoje.
– Zanemari, nismo se razumjeli.
– Molim?
– Nevažno, još malo i stigli smo.
Jakob nije predosjetio suštinu problema. Ono iznutra, što se izokrene, izopači ispod kože, to nam zagorča i maštu i realnost. U momentu kada prestanemo biti djeca, postajemo robovi tuđih manipulatorskih trikova. Zbog toga sam odbijao ostarjeti. A i Sanja je voljela moje neozbiljnosti. Uživala je kad štogod provalim, usput, neočekivano, iz vedra neba. Doduše, ona je bila takva žena. Sitnice je cijenila više od zlatnih poluga. Za mrvu pažnje, uzvraćala je planinom čežnje. Za gram iskrenosti, nudila je tonu odanosti. Što je i činilo pravom ženom. Rijetkom ženom. Najdivnijom od svih.
E moja Sanja, tako si moja, a tako te nemam. – promrmljao sam sebi u bradu i zaustavio auto.
(Image taken from pixabay)
Published by