Osjećao sam se poput djeteta kojem otimaju igračku. Kada bi mi uzeli Sanju, plakao bih danima, umirao bih godinama, želio bih da nestanem sa planete, znam sebe. Znam koliko je volim. A ne znam hoćemo li ikada biti sretni.
U kafani je nastala nezgodna tišina i niko više ništa nije progovorio. Ćutao sam, razmišljao o sudbini, danu kada će sve biti u redu. Hoće, mora, tješio sam se. Nisam loš čovjek, nikome nisam učinio ništa nažao, vjerujem u Boga i Sudnji dan, zaslužio sam makar da ona ozdravi – meni kako bude.
Samo neka ozdravi, vodit ću je daleko od svih. Ljudi su pretežno zavidni i čim naslute ljubav veću od njihove, grizu, jedu se od zlobe. Vodit ću je gdje je mirno, tiho, pričat ću joj dok ne zaspi, dat ću joj i ono što nemam, uzet ću je u naručje i da nas divlje zvijeri napadaju, uvijek se isplati zagrliti onoga ko umije ostati zauvijek.
Uskoro je pala i noć. Izvukao sam se iz kafane, bez da me iko vidi kako odlazim. Nisam htio da primijete moju tugu, neka se oni vesele, samo neka mene puste na miru. Često sam se osamljivao u ponoć, tražeći utjehu u tišini. Običnoj prokletoj tišini. Siguran sam da niko od njih nije imao pojma, koliko je težak taj period, kada žmuriš, dišeš i moliš Boga za nemoguće. Kažu nemoguće. Mrzim tu riječ. Prezirem sve što lomi ljudsko srce, pretvarajući ga u prah sitniji od pepela. Boljelo me je što ne mogu biti pored nje, ali mi je bilo lakše kada se sjetim da će proći. Čim prođe, opet ćemo biti zajedno, ponovo ću držati njenu glavu na svom krilu i probat ću je koliko-toliko nasmijati. Ma neka ispadnem i blesav, bit ću najveća budala na svijetu, ali njena budala. To je za mene nagrada. Titula. Nešto najposebnije i najčistije što joj mogu ponuditi.
(Image taken from pexels)
Published by