9. GDJE SI DO SAD?

Izvini, išli smo u šetnju po gradu. – izustio je Jakob, ushićeno otvarajući vrata od auta.

– Jesam li ti rekao da požuriš, vidiš da kasnimo.

Složio sam smrknutu grimasu, čini mi se da bi i najtmurniji oblaci pozavidjeli mom uveliko namrgođenom licu.

Sviđa mi se. – nastavio je sa pričom, bez obzira na prethodnu reakciju adresiranu na njegovo kašnjenje.

– Ko ti se sviđa?

– Ona, predivna je

– Prvi put je vidiš.

– Prvi put je dosta.

– Dosta za šta?

– Početak beskonačnosti.

Odmah mi je proletjelo, nehotično, sjećenje na Sanju i mene. I mi smo tako krenuli. Od početka smo znali da nam više niko ne treba, ostali su bili višak. Smetnja. Nepoželjna kap u našem privatnom moru.

Neki ljudi ti odgovaraju na samom startu i spreman si sa njima trčati do besvijesti, dokle god dišeš. Oni su tvoje pokretačko gorivo i lijek protiv psihičkog haosa. Svega se čovjek zasiti, umori, dođe mu da zabije glavu u jastuk i prespava cijelu vječnost, ali nikada, baš nikada, ne odustaje od onoga zbog koga se iznova budi. To pripada samo njemu.

(Image taken from pixabay)


Published by

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *