Izvini, išli smo u šetnju po gradu. – izustio je Jakob, ushićeno otvarajući vrata od auta.
– Jesam li ti rekao da požuriš, vidiš da kasnimo.
Složio sam smrknutu grimasu, čini mi se da bi i najtmurniji oblaci pozavidjeli mom uveliko namrgođenom licu.
Sviđa mi se. – nastavio je sa pričom, bez obzira na prethodnu reakciju adresiranu na njegovo kašnjenje.
– Ko ti se sviđa?
– Ona, predivna je
– Prvi put je vidiš.
– Prvi put je dosta.
– Dosta za šta?
– Početak beskonačnosti.
Odmah mi je proletjelo, nehotično, sjećenje na Sanju i mene. I mi smo tako krenuli. Od početka smo znali da nam više niko ne treba, ostali su bili višak. Smetnja. Nepoželjna kap u našem privatnom moru.
Neki ljudi ti odgovaraju na samom startu i spreman si sa njima trčati do besvijesti, dokle god dišeš. Oni su tvoje pokretačko gorivo i lijek protiv psihičkog haosa. Svega se čovjek zasiti, umori, dođe mu da zabije glavu u jastuk i prespava cijelu vječnost, ali nikada, baš nikada, ne odustaje od onoga zbog koga se iznova budi. To pripada samo njemu.
(Image taken from pixabay)
Published by