Ja nisam htio da ostanem bez Sanje, zato sam uzeo telefon u ruke.
– Gdje si, Jakobe? Možeš li nakratko svratiti do mene? – čim se javio, pitao sam ga iz cuga.
– Na poslu sam. Probat ću se iskrasti poslije, važno je?
– Važnije od ičega.
– O čemu se radi? Kaži mi čovječe!
– Požuri! Razgovarat ćemo.
Jakob je došao brzo, za par minuta i to je ono što sam cijenio kod njega. Tačnost. Odanost. Često sam ponavljao sljedeću mudrost, zasnovanu na prethodnim isksutvima. Sreća se ne krije u sklapanju milion površnih prijateljstava. Sreća je imati onogjednog, pravog prijatelja, koji te neće izdati ni za milion godina.
Radilo se o lekciji koju nisam smio smetnuti sa uma.
Kada je Jakob čuo za moje planove, učinilo mi se da će pasti u duboki trans istog časa.
– Jesi li ti normalan, želiš pozajmiti novac od najokrutnijeg mafijaša u gradu? Sa njim nema šale. Napraviš li malu grešku, završit ćeš ili sa metkom u čelu ili nožem preko vrata.
– Da, želim!
– Ako mu ne vratiš na vrijeme, ubit će te. Jesi li svjestan toga?
– Boli me briga.
– Ne, ti stvarno nisi pri sebi. Ti si lud, lud načisto!
– Hoćeš li mi pomoći ili da idem sam?
Donosiš pogrešne odluke, ja, ja, ja. – zamucao je, hvatajući se za glavu.
– Da ili ne, Jakobe? Jednostavno je.
– Sigurno postoji i drugi način da se to riješi, hajde da razmislimo opet.
– Način postoji, ali ne i vrijeme. Ovo moramo napraviti već sutra.
– Dobro! U redu! Neka nam je Bog na pomoći.
(Image taken from unsplash)
Published by