Zamolio sam Jakoba da se raspita za Radojevu adresu ili broj telefona, kako bismo uspostavili bilo kakav kontakt sa njim i krenuli u pregovore oko pozajmice. Ukoliko nam da, dobro je. Ukoliko ne, snaći ćemo se. Providni izgovori me ne zanimaju. Opravdanja su za slabiće.
Doduše, izgovori su poput prašine. Male količine su neprimijetne, ali ako se nagomilaju, postaju štetne, guše, ne daju ti da dišeš. To isto rade i ljudi, odnosno, njihovi jezici. Zatrpaju nas izgovorima, pa se čude zašto smo ih izbrisali. Ravnodušno. Isto kao prašinu sa stola. Nikoga ne treba lagati, jer iz sitnih laži se rađaju najveće mržnje. Bori se za ono što voliš ili izgori u onome ko te voli. Jasnije ne može.
Strpi se, Sanja, ja te neću razočarati. Neću dozvoliti da izgubiš bitku.
Ponavaljao sam to u sebi, nečujno, ali opet dovoljno glasno da mi ponutrica rastresito lebdi kao da se opire snazi neukrotivog Uragana.
Već sutradan, Jakob se javio sa dobrim vijestima. Barem smo vjerovali da su dobre. Navodno, sve je bilo dogovoreno. Trebalo je da predvečer odemo do njega, našeg tobože dželata, kako bismo potvrdili nagodbu i preuzeli novac.
Što smo i učinili.
(Image taken from unsplash)
Published by