Zanimljivo je kako par riječi od apsolutnog stranca izaziva erupciju zadovoljstva. Čistu humanu riječ ne može kupiti novac. I više je ona meni dala, nego ja njoj. I više sam se ja postidio nje, nego ona mene. Otišla je raspoložena, ostao sam donekle ravnodušan – ali bilo mi je bolje.
Jakob se dugo zadržao, počeo me hvatati nemir, iole prouzrokvan njegovim odsustvom. Trebalo je da se vratimo kući prije noći, planirao sam otići do Sanje i odnijeti joj omiljeno voće, novu čistu odjeću, ali kako. Ako ga ostavim samog, reći će da sam mu neprijatelj, ostavljam ga na cjedilu. Nastavim li čekati, razočarati ću Sanju. Razočarenja su kao uvrede. Najviše razaraju kada ih doživimo od dragih ljudi.
Međutim, čovjek mora imati prioritete u svemu. Ukoliko bezuslovno voliš, niko se ne može porediti sa onom jednom osobom, koja te dovodi do slatkih muka i gorkog nedostajanja.
A nju je nemoguće opisati.
Možda nije bila najljepša, ali je ne bih dao ni za šta na svijetu. Bila mi je kao štap slijepima, voda ribama, sudbina čovjeku. Bila mi je dovoljna za sve, bez obzira na tuđa mišljenja i osude. Jedino sa njom sam mogao zamisliti budućnost, a prošlost bismo pobijedili zajedno. Ona i ja smo bili nerazdvojni, rođeni jedni za drugo, stvoreni da se čekamo i nadamo. Većina njih ne zna, ali biti nekome dovoljan je golema emocija.
(Image taken from unsplash)
Published by